Slika, snimljena kamerom postavljenom za praćenje kretanja smeđeg medvjeda, prvi je "dokaz" njegove prisutnosti u Trentinu. Presrela je divlju mačku. Govorimo o Monte Bondoneu, mnogima poznatom po svojim sjajnim biciklističkim podvizima.
Ovo je prvi, i stoga povijesni događaj, dio širenja vrste divlje mačke u regiji Triveneto, koji izaziva veliko zanimanje i znatiželju diljem zemlje. Govorimo o europskoj divljoj mački (Felis silvestris), vrsti zaštićenoj europskim (Dodatak IV. Direktive o staništima 43/92 EEZ) i nacionalnim zakonodavstvom (Članak 2. Zakona br. 157/92). Primjerak je fotografiran 5. siječnja na istočnim obroncima Monte Bondonea, na nadmorskoj visini od otprilike 650 metara.
Europska divlja mačka može se razlikovati od domaće mačke po raznim unutarnjim i vanjskim karakteristikama, ali čak i samo ispitivanje uzorka i boje dlake omogućuje njezino precizno prepoznavanje.
To je omogućilo identifikaciju životinje snimljene fotozamkom. To je postignuto prvenstveno zahvaljujući znanju stečenom genetskim i morfološkim istraživanjem više od stotinu divljih mačaka iz regije Triveneto (od strane Prirodoslovnog muzeja Friulian i Ispre), koje je istaknulo značajnu podudarnost između morfoloških i genetskih kriterija identifikacije. Glavne karakteristike su posebno buljav rep s jasno odvojenim crnim prstenovima, crna kralježnica koja završava prije početka repa, oker uši bez crnog vrha, četiri crne pruge u okcipitalno-cervikalnom području (dvije sa svake strane), četiri okomite crne torakalne pruge i sijenasta pozadina dlake.
Prema riječima stručnjaka koji rade na vrsti u Furlaniji-Julijskoj krajini, Sloveniji, Toskani i Njemačkoj, a koji su vidjeli fotografije, radi se o mladom mužjaku. Ovo je prvi zapis o prisutnosti ove vrste u Trentinu, čije podrijetlo ostaje neizvjesno, možda povezano s populacijom u susjednoj pokrajini Belluno. Također ne postoje povijesni zapisi o prisutnosti ove mačke u Trentinu.
Divlja mačka Felis silvestris podijeljena je u različite podvrste, koje su podijeljene u tri velike skupine:
1. silvestris, tipičan za europski potkontinent;
2. lybica, čisto afrička, od koje potječu kućna mačka i sardinijska divlja mačka;
3. ocreata, raširena u Aziji.
Europska divlja mačka (Felis s. silvestris) nikada nije bila pripitomljena. Primarno noćna i vrlo neuhvatljiva, nastanjuje termofilne širokolisne šume, uglavnom na niskim do srednjim nadmorskim visinama. Hrani se malim sisavcima, ali mladi love i vodozemce, gmazove, ribe i velike kukce. Mužjak europske divlje mačke brani lovni teritorij veličine od 2 do 10 četvornih kilometara. Označava svoj teritorij prskanjem urina i grebanjem po grubom drveću te ga brani zastrašujućim prikazima prema drugim potencijalnim mužjacima, a ne žestokom borbom. Ženke za razmnožavanje općenito se toleriraju u mužjačkim staništima. Europska divlja mačka se razmnožava jednom godišnje. Parenje se događa u proljeće, između veljače i ožujka. Nakon dvomjesečne trudnoće, rađaju se 2-3 mačića, koji su već samostalni do jeseni.
Divlje i domaće mačke potencijalno su međusobno plodne, ali u prirodi postoje bihevioralne barijere koje ograničavaju križanje između njih. U Italiji se postotak hibrida kreće od 2,1% (vjerojatni F1 hibridi, tj. prve generacije) do 8,3% (vjerojatni hibridi različitih predaka), ali u drugim dijelovima Europe znatno varira (Mađarska i Tiringija: 40%, Škotska: 80% itd.).
Od 60-ih, napuštanje seoskih područja u Italiji dovelo je do dramatičnog povratka šuma, koje nikada nisu bile toliko razvijene u Alpama, barem ne od rimskog doba. To je pogodovalo mnogim šumskim kralježnjacima, uključujući europsku divlju mačku. Danas se u Italiji procjenjuje da postoji najmanje 1300 europskih divljih mačaka, rasprostranjenih po Apeninima, Siciliji te sjeveroistočnoj i sjeverozapadnoj Italiji. U potonjem području vrsta je izumrla 50-ih, ali je nedavno pokazala znakove oporavka (2017.).
U regiji Triveneto, vrsta prolazi kroz razdoblje brzog širenja, koje je započelo 60-ih i 70-ih. U tim područjima, divlja mačka je sada česta; od Furlanije-Julijske krajine, gdje čak dopire do ravnica, početkom 80-ih počela je prodirati u sjeveroistočni Veneto (1983.: planina Millifret, pokrajina Treviso). Tijekom posljednjih trideset godina, vrsta je postala sve češća u Treviso Prealpama (oko Vittorio Veneto, Cansiglio i okolne planine) i u Belluno Prealpama, gdje je nedavno stigla do Nacionalnog parka Belluno Dolomiti (Val Maè i Val Costa dei Nass, 2013.-2014.), Col Visentin (2015.-2018.) i Val Cordevole (23. siječnja 2018.).
Ured za tisak pokrajine Trento
___________________________________________
